Hrana se ne baca

Kolumna

STJEPAN FELBER

glavni urednik portala Ekovjesnik

Svima je već vrlo dobro poznat podatak da svake godine bacamo ili gubimo trećinu ukupno proizvedene hrane u svijetu, što predstavlja količinu od oko 1,3 milijarde tona voća, povrća, mesa, mliječnih proizvoda, plodova mora i žitarica koja se gubi ili pokvari tijekom distribucije ili se nepojedena baca u hotelima, trgovinama, restoranima i kućanstvima. Proizvedeni otpad od hrane duž cijelog opskrbnog lanca u EU-u 2021. iznosio je 131 kg po stanovniku, a prema Organizaciji za prehranu i poljoprivredu UN-a (FAO) bačenom hranom u Europi moglo bi se prehraniti 200 milijuna ljudi.

Međutim, bačena hrana nije samo društvena ili humanitarna briga, već i velik ekološki problem. Kada bacamo hranu uzalud trošimo i svu energiju i vodu potrebnu za uzgoj, kao i za transport i pakiranje, a ako bačena hrana završi na odlagalištima proizvodi se metan, najmoćniji staklenički plin.

Voda je potrebna za sve faze procesa proizvodnje hrane, kao i za sve vrste hrane koja se proizvodi. Poljoprivreda zahtijeva čak 70 posto vode koja se koristi u cijelom svijetu, kako za navodnjavanje, tako i za uzgoj stoke, peradi i ribe. Voće i povrće zahtijeva veliku količinu vode, a različite vrste biljaka za rast trebaju različite količine vode. Za proizvodnju mesa potrebna je još veća količina vode, a meso je hrana koja se najviše baca. Procjenjuje se kako se bacanjem hrane gubi čak četvrtina zaliha vode u obliku nepojedene hrane. Primjerice, bacanjem kilograma govedine ujedno gubimo 50 000 litara vode, a prolijevanjem čaše mlijeka gotovo tisuću litara vode. Uz to, uzimajući u obzir globalni transport hrane, troše se i velike količine goriva. Bacanjem hrane stoga gubimo važne vodne resurse, a s obzirom na to da globalni nedostatak vode predstavlja sve veći problem, očuvanje vode trebao bi biti jedan od glavnih ciljeva.

Neodgovorno korištenje prehrambenih proizvoda ima nepovoljan utjecaj na zemljište koje koristimo za proizvodnju i za odlaganje bačene hrane. Poljoprivreda koristi milijune hektara kopnenih površina, od čega se velik dio odnosi na uzgoj stoke za proizvodnju mesa i mliječnih proizvoda. Obradiva zemljišta se sve više degradiraju i pretvaraju u pašnjake za životinje, čime se nanosi golema šteta biološkoj raznolikosti. Pretvaranje obradivog zemljišta u pašnjake uzrokuje gubitak staništa za velik broj biljnih i životinjskih vrsta, dok krčenje šuma uništava postojeću prirodnu floru i faunu, a u nekim slučajevima dovodi i do njihovog izumiranja.

Također, uz velike količine ulovljene ribe bilježi se i velik pad populacije morskog života. Istovremeno se u Europi bacaju velike količine ulovljene ribe koja ne zadovoljava standarde velikih trgovačkih lanaca, a prekomjernim izlovom ribe stvaraju ozbiljni poremećaji u morskim ekosustavima.

Dok je proizvodnja hrane odgovorna za oko jednu četvrtinu (26 posto) globalnih emisija stakleničkih plinova, procjenjuje se kako je bačena hrana odgovorna za šest posto globalnih emisija. Studije otkrivaju da gotovo jednu četvrtinu (24 posto) emisija uzrokuje hrana koja se gubi u opskrbnim lancima i baca u kućanstvima. Gotovo dvije trećine njih uzrokuju gubici u opskrbnim lancima kao posljedica lošeg skladištenja i rukovanja, nedostatak hlađenja te kvarenje u transportu i preradi. Preostalih devet posto dolazi od hrane koju bacaju trgovci i potrošači. To znači da je bacanje hrane izravno odgovorno za oko šest posto ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova, a postoji mogućnost da je taj postotak još veći.

Dakle, čovječanstvo bi moglo utjecati na smanjenje ukupnih emisija stakleničkih plinova samo kada bismo prestali bacati hranu. S porastom svjetske populacije raste i potražnja za hranom što utječe na rast poljoprivredne proizvodnje, koja se prema podacima Organizacije UN-a za prehranu i poljoprivredu (FAO) u posljednjih 50 godina povećala gotovo 300 posto. Istodobno, procjenjuje se kako je 2023. godine problem gladi ili pothranjenosti diljem svijeta ugrožavao čak 735 milijuna ljudi, dok se velika količina jestive hrane gubi ili baca. S obzirom da je hrana osnovna ljudska potreba i da su nam za njezinu proizvodnju potrebni zemljište, voda i energija, uistinu je teško shvatiti količinu emisije stakleničkih plinova koja nastaje u proizvodnji hrane koja se nikad nije pojela.

Povećanje proizvodnje hrane stoga ne bi trebao biti glavni cilj, već način kako nahraniti što više ljudi uz manje trošenje onoga što se već proizvodi. Postoji mnogo načina pomoću kojih svakodnevno možemo utjecati na smanjenje količine bačene hrane, kako doniranjem neprodane hrane onima kojima je to potrebno, tako i zamrzavanjem, pametnijim kupovanjem te kompostiranjem kako bi nejestivi ostaci ostali izvan odlagališta. Rješavanje problema bacanja hrane stoga predstavlja trostruki dobitak – za klimu, sigurnost hrane, kao i za održivost naših poljoprivredno-prehrambenih sustava, te se ne može staviti u drugi plan u vrijeme rastuće globalne gladi i porasta cijena hrane.

OSTALI ČLANCI

Newsletter

Pretplati se i najbolji savjeti stižu u tvoj inbox